Suzanne Lacy i suradnici: Projekti u Oaklandu (1991. – 2001.)

The Oakland Projects je jedan od najopsežnijih projekata umjetnice Suzanne Lacy kojeg je sa brojnim suradnicima i suradnicama realizirala u dugom vremenskom rasponu od 10 godina. U fokusu projekta bili su mladi u Oaklandu u Kaliforniji, ponajviše tinejdžeri druge boje kože (Latinoamerikanci i Afroamerikanci) koji su činili 95% učenika u javnim školama (bijelci su pohađali uglavnom privatne škole). Oni su u javnosti percipirani kao problematični i skloni nasilju, a tu su sliku proizvodili i podržavali mediji kroz izvještavanje o njihovim sukobima s policijom. Suzanne Lacy odlučila je potaknuti mlade da se sami predstave i ponude drugačije viđenje njih samih. Uključila ih je u tim projekta TEAM (Teens + Educators + Artists + Media Makers) te su od početka sudjelovali u njegovu osmišljavanju, predlagali teme i načine njihove obrade. Rezultat je projekt od osam sukcesivnih cjelina koje su se razvijale postepeno, ona slijedeća kao odgovor na potrebe i želje sudionika/ca koje su prepoznate u prethodnoj. Iako su medijski najvidljiviji bili javni događaji unutar projekta, njima su prethodile podjednako važne dugotrajne pripreme. Ovdje donosimo prikaz dvije od osam cjelina, kao ilustraciju načina rada:

Krov je u plamenu

U jesen 1991.  Suzanne Lacy i Chris Johnson u jednom su razredu u oaklandskoj Tehničkoj srednjoj školi provodili program medijskog opismenjavanja učenika, kroz rad u timovima i u  suradnji s profesorima škole Lauren Manduke i Andyjem Hamnerom. Kreirali su kolegij u trajanju od jednog semestra, jedan sat tjedno za 30 učenika, s ciljem da u okviru njega s učenicima istraže kako različiti mediji prikazuju mlade i probleme s kojima se susreću u svakodnevnom životu, kroz četiri teme: kakav je odnos mladih i medija, kako mediji funkcioniraju, kako oblikuju poruke, kako se mladi mogu sami predstaviti putem medija. S kolegijem se nastavilo i u slijedećem semestru (proljeće 1992.), a zaključen je performansom Dnevni boravak tinejdžera na parkiralištu jedne umjetničke škole u svibnju 1992.. Dvosatni performans izveden je u automobilima posuđenima za tu priliku. Prvih sat vremena učenici su radili bez publike, da se oslobode – pozvani su da razmisle kako bi željeli predstaviti svoj automobil i sebe u portretima snimljenim kamerama velikog formata. Potom su uskočili u svoje automobile, povukli za sobom napisane dijaloge i došlo je vrijeme da publika uđe na parkiralište. Tinejdžeri su napustili samosvjesne stavove kakve su imali pred kamerama i počeli su raspravljati o osam tema- moći, automobilima, seksu, prijateljima, obitelji, nasilju, novcu i medijima. U jednosatnom improviziranom razgovoru otkrili su svoje osjećaje i razmišljanja o složenom svijetu oko njih. Ovo je bila njihova prilika da “napišu vlastiti scenarij” za kameru i publiku. Njihovi dirljivo iskreni autoportreti bili su estetski moment jednog inače sasvim običnog događaja. Bila je to skica i vizija većeg performansa koji će biti izveden dvije godine kasnije, pod nazivom Krov je u plamenu.

U jesen 1993. Johnson i Lacy organizirali su seriju radionica za srednjoškolske profesore, na temu medijskog opismenjavanja kao načina uključivanja učenika u život zajednice, s uglednim predavačima iz područja odgoja i sociologije. Radionice je pohađalo 15 profesora iz 8 javnih srednjih škola u Oaklandu i na njima je kreiran program koji su profesori onda primijenili u nastavi u svojim školama. U proljeće 1994., ti su profesori doveli učenike iz svojih škola, njih 40-tak, da sudjeluju u tjednim izvannastavnim aktivnostima za pripremu performansa. Iz te grupe, njih je 15 odabrano u Upravni odbor mladih koji je sudjelovao u svim aspektima produkcije i medijskog izvještavanja o performansu.

U lipnju 1994. tinejdžeri iz Oaklanda bili su udarna vijest u nacionalnim medijima zbog nereda koje su, prema medijskom izvještavanju, izazvali povodom ljetnog festivala u gradu. Zabilježena je snimka mladića kako nogom razbija staklo izloga – ta se slika ponavljala i utisnula u svijest javnosti kao slika podmlatka koji izaziva strah, iako su kasnija istraživanja utvrdila da je policija svojim postupanjem doprinijela eskalaciji nereda. Performans Krov je u plamenu, izveden je tjedan dana nakon ovog događaja, i u njemu je situacija bila drugačija – mladi su imali kontrolu nad medijskim prikazom događaja. Na krovu gradske garaže u 100-tinjak je automobila u grupama sjedilo 220 srednjoškolaca, učenika javnih škola i razgovaralo o obitelji, seksualnosti, drogama, glazbi, susjedstvu i budućnosti, uz pratnju kamera i publike koja ih je obilazila i slušala. Performans je predstavljen u jednosatnom dokumentarcu lokalne podružnice NBC-ja i o njemu je naširoko izvještavano u lokalnim vijestima i na nacionalnom CNN-u.

Kod 33

Nekoliko godina kasnije, u sličnom je ambijentu izveden performans Kod 33 (1997 – 1999). I ovoga puta krov gradske garaže bio je pozornica za javno događanje.

Projekt je nazvan prema policijskom radijskom kodu za “Hitan slučaj, oslobodite radio valove”, a imao je za cilj smanjiti neprijateljstvo policije prema mladima, pružiti mladima vještine za sudjelovanje u njihovim zajednicama i razviti u zajednici dublje razumijevanje potreba mladih. Aktivnosti su uključivale formiranje i rad Upravnog odbora mladih; prezentacije pred lokalnim Vijećem za suzbijanje kriminala; umjetničke radionice za 350 mladih iz probacijskih programa i srednjih škola; prototip obuke policije za rad s mladima koji je emitiran na lokalnoj televiziji; kontinuiranu podršku gradonačelnika, gradskih vijećnika, školske uprave i policije; medijsku kampanju; formiranje tima umjetnika i mladih koji su bili odgovorni za osmišljavanje i produkciju performansa.

Radionice koje su organizirane tijekom 1998. godine pohađalo je 350 mladih, srednjoškolaca i polaznika probacijskog programa za mlade prijestupnike. Trajale su različito, od dva sata do nekoliko tjedana i uključivale radionicu mapiranja susjedstva, fotografske radionice, radionice dokumentarne i video-produkcije … Najveća je pažnja posvećena radu Upravnog odbora mladih, grupi od 12 članova koja se kroz cijelu godinu sastajala jednom tjedno u gradskoj vijećnici. Iz ove su grupe regrutirani pojedinci koji su radili na pripremi performansa. Kroz 10 godina, cilj je projektnog tima TEAM bio medijski opismeniti mlade, podučiti ih javnom govorenju, pisanju i vještinama umjetničke produkcije, osposobiti ih za kritičku analizu i javno predstavljanje sebe i svojih stavova. Osvještavanje mladih kao grupe koja ima specifične potrebe i prava pritom je bilo u fokusu rada.

Zaseban dio programa je bila obuka policije za rad s mladima koja je provedena u proljeće 1999. U fokusu ovog programa bio je odnos mladih i policije i kako policija može doprinijeti smanjenju izostanaka srednjoškolaca s nastave – program je realiziran u formi pet tjednih radionica od po pola sata, u suradnji s lokalnom srednjom školom i Odjelom za obuku policije, uz potporu Ureda gradonačelnika i izvršnog direktora Inicijative za zdravlje i sigurnost djece u Oaklandu. U radionicama je sudjelovalo 18 mladih prijestupnika/ca iz probacijskog programa i 13 policijskih službenika/ca, a prenosile su se na lokalnoj televiziji. Cilj radionice bio je kreirati model za obuku policijskih službenika/ca za rad s mladima te podržati razvoj Odjela za politike mladih.

Dana 7. listopada 1999. godine na krov gradske garaže dovezeno je 100-tinjak automobila crvene, bijele i crne boje. U njima su, pod svjetlima farova, u manjim grupama razgovarali policajci i mladi, o gorućim i teškim temama: zločinu, autoritetu, moći i sigurnosti. Sudjelovalo je ukupno 100 policajaca i 150 mladih. Na okolnim zidovima prikazivani su video-portreti oaklandskih četvrti koje su tijekom ljeta kreirali mladi. Oko 1000 posjetilaca, članova lokalne zajednice, obilazili su automobile i pratili razgovore u njima. Nakon sat vremena užarenih rasprava, četrdesetak mladih napustilo je svoje grupe, preodjenulo se iz bijelih u crvene majice, izašlo iz auta i zaplesalo prolazeći kroz publiku, zaputivši se prema masivnom balkonu -pozornici. Glasna muzika i njihov energični plesni nastup privukli su ostale, publiku, policiju i mlade, te su krenuli za njima i pridružili im se u drugom, posljednjem činu performansa. Iznad je kružio policijski helikopter i svojim svjetlima doprinosio dramatičnosti prizora. Na ovoj su pozornici uloge zamijenjene, publika je postala izvođač – stanovnici osam različitih četvrti Oaklanda sjedili su na travnatim platformama s bijelim ogradama, mini-pozornicama na kojima su razgovarali o onome što su maloprije čuli u automobilima, a bivši su ih „izvođači“ slušali. Zajednica je postala protagonist, uvučena je na pozornicu kao igrač u ponekad smrtonosnim i uvijek konfrontacijskim odnosima policije i mladih, kako to često biva i u stvarnom životu.[i]

Nešto detaljniji prikaz ove dvije cjeline iznesen je kao ilustracija načina rada, opsega i trajanja pojedinih aktivnosti, broja i vrste sudionika te oblika njihovog sudjelovanja u projektu. Suzanne Lacy i suradnici zahvatili su temu široko, radeći unutar četiri sustava: škole, kaznenopravnog sustava, zdravstva i javnih politika. Takav rad podrazumijeva dubinsko poznavanje i cjelovito sagledavanje problema kojim se u projektu želimo baviti (ovdje položaj mladih u Oaklandu), i ispravno detektiranje onih aktera koji mogu doprinijeti njegovu rješenju. U svemu tome, za Lacy je umjetnost ostala referentan okvir za razumijevanje projekta: „Ovo je istraživanje uvijek bilo uokvireno kao umjetnost, a nekolicina ključnih umjetnika/ca mislila je o njemu kao o umjetnosti. Drugi su to smatrali umjetnošću drugačijeg tipa ili se zapravo nisu bavili tim pitanjem. Ali to nije bilo važno. Za nas koji se upuštamo u ovo vrlo intenzivno istraživanje prirode umjetnosti u javnom prostoru i u zajednici, vizualne su stvari imale prioritet. Pregovori i kvaliteta pregovora imali su performativnu kvalitetu. Dekonstrukcija medijskih slika bila je umjetnički proces,  mi smo umjesto sa slikama radili s masovnim medijima. Činjenica da je to umjetnička praksa bila nam je vrlo važna.“[ii]

Projekt je u cjelini, s foto i video dokumentacijom predstavljen na mrežnim stranicama https://theoaklandprojects.wordpress.com/

Naslovna fotografija: performans Krov je u plamenu, preuzeto s https://theoaklandprojects.files.wordpress.com/2013/06/roof106.jpg


[i] Opisi su preuzeti s mrežnih stranica projekta https://theoaklandprojects.wordpress.com/ (pristup: 17.8.2020.)

[ii] Izvor: https://ontheedgeresearch.org/s3-lacy-introduction/ (pristup: 17.8.2020.)

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s