Adrian Piper: Poduke iz funky plesa (1982. – 84.)

Kulturno-prosvjetiteljski napori često se realiziraju kao poduke iz umjetnosti ekskluzivne visoke kulture, pa tako u školama učimo djecu slikati, izrađivati skulpture, vodimo ih po muzejima i galerijama i slično. Estetičarka Vanda Božičević napisala je kako vizualni jezik slike učimo kao i govorni jezik – slušajući govor odnosno gledajući slike te govoreći odnosno slikajući. Kako, međutim, nisu svi slikari, dok svi naprotiv govore, to je broj ljudi koji vladaju jezikom umjetnosti znatno manji od broja onih koji vladaju govornim jezikom – zaključuje Božičević. Afro-američka umjetnica Adrian Piper izvela je svojevrsnu inverziju ovog modela kulturnog prosvjećivanja – početkom 80-tih godina prošlog stoljeća ona građane, mahom bjelačku studentsku populaciju, nije podučavala slikanju nego funky plesu, fenomenu crnačke popularne kulture koji se pojavio desetak godina ranije kao pratnja funky glazbi čiji su najpoznatiji protagonisti bili James Brown i Aretha Franklin. Glazbu je pratio ples specifičnih, prepoznatljivih pokreta u sinkopiranom ritmu. Adrian Piper je od 1982. do 1984. priređivala “suradničke performanse” u kojima je publiku podučavala kako da slušaju tu glazbu i kako da plešu uz nju.

U to vrijeme funky ples je u većoj mjeri bio nedostupan bjelačkoj kulturi, djelomično zbog različitih uloga koju je ples imao u bjelačkoj, za razliku od crnačke kulture. “Dok se društveni ples u bjelačkoj populaciji često percipira kao izraz društvenog postignuća, uspjeha ili kompetencije, ili pak kao oblik zabave za gledatelja, u crnačkoj kulturi ples je kolektivno sredstvo društvene transcendencije i kohezije te je sastavni dio svakodnevice. On se temelji na sustavu simbola, kulturnih značenja, stavova i obrazaca kretanja koje čovjek mora izravno iskusiti kako bi taj ples razumio u potpunosti. To osobito vrijedi u funky plesu, gdje nije stvar u tome kako netko izgleda dok pleše, nego kako da što potpunije sudjeluje i podijeli užitak zajedničkog plesanja.” (Adrian Piper). Performans je uključivao i diskusiju s publikom o značenju koje funky glazba i ples imaju za crnačku a onda i za američku kulturu. Piper je korijene funka locirala u afričkoj plemenskoj glazbi i prepoznala ga kao sastavni dio rastuće prisutnosti crnačke populacije u američkoj kulturi i njezine borbe za jednaka prava tijekom 60-tih i 70-tih. Izlažući raznoliku publiku glazbi afro-američke kontra kulture, Piper je nastojala potaknuti dijalog o kulturnoj vrijednosti funky glazbe te o politikama rase i identiteta. Sudionici su bili pozvani da se uključe, a rasprava je ponekad izašla iz okvira akademskog razgovora i prerasla u užarene diskusije s duhovitim ili pak emotivnim komentarima i reakcijama.

Iako sama Adrian Piper nije ovaj rad opisivala kao umjetnost u zajednici niti kao participativnu umjetnost, draži joj je bio izraz društvena praksa (social practice), svejedno ga se može razmatrati u tom kontekstu kao primjer u kojem se pripadnici jedne (bjelačke) zajednice kroz zajednički performans upoznaju s kulturom druge (crnačke) zajednice, pri čemu je težište na njihovoj jednakosti u različitosti, a ne odnosu superiornosti-inferiornosti. Kulturno prosvjećivanje ovdje polazi od kontrakulture i sub-kulture kao jednakovrijednih izraza identiteta određenih društvenih grupa te od umjetnosti koja nastaje unutar zajednice za zajednicu.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s