Spomenici – mjesta sjećanja, mjesta prijepora

/ Jozefina Ćurković / Kristina Leko /

Demokratizacija kulture sjećanja novi je cross-over projekt Kristine Leko i suradnika/ca. Radi se o interdisciplinarnom i participacijskom projektu, na kojemu će u slijedećih tri do pet godina uz umjetnicu raditi još nekoliko mlađih umjetnika/ca, a u koji će biti uključeni i stručnjaci na području spomeničke baštine, akteri i aktivisti lokalnih zajednica, braniteljske i građanske udruge te svi zainteresiranih građani. Svrha projekta je baviti se trenutnom bolnom točkom hrvatskog društva koristeći radionice s građanima/kama i udrugama, kako u urbanim, tako i u ruralnim sredinama, intervjue s akterima i stručnjacima/ stručnjakinjama, prikupljanje arhive spomen obilježja Domovinskog rata te Drugog svjetskog rata, sve u svrhu suočavanja s prošlošću i rekoncilijacije. Projekt propituje, traži i želi pospješiti procese demokratizacije u kulturi sjećanja. Kao work in progress projekt će obraditi u 2018. godinu jednu lokaciju – lokaciju Šibenik-Vodice, dokumentirati situaciju na terenu i poticati aktere na kritičku refleksiju, s fokusom na teme demokratizacije kulturalne produkcije i politike reprezentacije.

Važno je za početak pozicionirati se u odnosu na situaciju u lokalnom kontekstu, ali i državnoj (ako ne i regionalnoj) razini. Razmislimo li o njihovom elementarnom određenju, jasno je da jedni i drugi spomenici u osnovi komemoriraju ljudske žrtve. Međutim, jednako tako oni posjeduju snažan ideološki naboj, koji rezultira intenzivnom polarizacijom i konstrukcijom konfliktnih odnosa među građanima, koji se u ponekad katastrofalnim razmjerima odražavaju na život unutar zajednice u cjelini. Spomenici se instrumentaliziraju u korist sukoba poklonika određene ideologije ili političkog sustava; s primjerima se susrećemo na dnevnoj bazi. U šibenskom području postoji nekoliko konfliktnih društvenih situacija izazvanih ili povezanih sa kulturom sjećanja tj. podizanjem novih spomenika. Jedan od primjera je spomenik žrtvama jugoslavenskog komunizma, podignut 2012. godine u Vodicama. Dok su njegovi inicijatori spremno zagovarali svoje namjere, tvrdeći kako je komunistička partija na čelu s Josipom Brozom Titom bila zločinačka organizacija, podizanje spomenika popratile su i mnoge kritike na račun prije svega terminološki nejasnog naziva i same agende inicijatora. Medijska rasprava koju je pokrenuo jasno indicira dva pola koja se kontinuirano sučeljavaju i sukobljuju u društveno-političkom i javnom prostoru. Na taj način perpetuiraju se tzv. mnemoničke bitke, simptomatične za područje povijesno iscrpljeno ratovima i političkim prevratima. Pritom ne treba zaboraviti da se u središtu Vodica, kao mjesta s dugom ustaničkom tradicijom, nalazi i monumentalan Spomenik palim borcima Drugog svjetskog rata, koji je s godinama postao svojevrstan simbol grada.

Spomenik žrtvama jugoslavenskog komunizma i spomen ploča s tekstom na hrvatskom i engleskom jeziku. Vodice, 2015. Autor skulpturalnog rješenja: Kažimir Hraste.  (foto: J.Ć.; Večernji list)

Spomenik palim borcima Drugog svjetskog rata (detalj), Vodice, 1965. Autor: Marijan Berger. (foto: J.Ć.)

Ipak, mi držimo da kultura sjećanja ima i onaj drugi potencijal, nepolarizirajući – potencijal rekonsilijacije, te upravo to želimo dokazati i pokazati ovim projektom. Dokazi da je tome tako već postoje u društveno-političkom prostoru lokalnih zajednica. Tu se potrebe za komemoriranjem ne ukrštavaju, nego jukstaponiraju, u fizičkom i u simboličkom smislu. Dva primjera takvog tretmana spomenika nalazimo u mjestima Zablaće i Zaton, u neposrednoj blizini Šibenika. U Zablaću je realizirana ideja da se na istoj lokaciji, u istom spomen-parku, postave spomenici posvećeni vremenu NOB-a i Domovinskog rata. Spomenik borcima poginulima u NOB-u i žrtvama fašističkog terora od 1941. do 1945., koji su mještani Zablaća i njihovi iseljenici iz SAD-a podignuli prije 44 godine, premješten je na novu lokaciju 2005. godine, gdje se već nalazilo spomen-obilježje dragovoljcu Domovinskog rata Borisu Antolosu. Jednako tako, mještani Zatona ustrajali su u očuvanju spomenika herojima NOB-a, a uz njega postavili i spomenik u sjećanje na poginule branitelje Domovinskog rata. 


Spomenik stradalima u Drugom svjetskom ratu i križ kao spomen na poginule branitelje u Domovinskom ratu čine spomenički kompleks u Zatonu. (foto: J.Ć.)

Već kod preliminarnog istraživanja na terenu u potezima ovih lokalnih zajednica iščitava se incijativa odozdo, ‘od mještana za mještane’. Pri tome, Zaton je mjesto sa najvećim brojem branitelja iz Domovinskog rata po glavi stanovnika u RH. Ovakva je dinamika temeljno različita od uobičajenih procesa unutar kojih topografiju spomen-obilježja određuju oni na vlasti, a u svrhu reprezentacije vlasti i ideologije u javnom prostoru. Uvjetno možemo reći da su takve dinamike svoj vrhunac dosegnule u razdoblju socijalizma kroz podizanje velebnih spomenika diljem bivše države, ali su i danas prisutne i upravljaju materijalizacijom sjećanja u javnom prostoru.

Želimo li demistificirati mehanizme sjećanja i pamćenja, a utječući se sada već kanonskoj definiciji koju iznosi francuski povjesničar Pierre Nora, trebamo razgraničiti pojmove sjećanja i povijesti. Prema Nora “Sjećanje je život, uvijek ga prenose živi ljudi i stoga je u trajnoj evoluciji, otvoreno dijalektici uspomene i zaborava, nesvjesno neprekidnih iskrivljenja, osjetljivo na sva prisvajanja i manipulacije, podložno dugim mirovanjima i naglim oživljavanjima”, dok je povijest za njega “uvijek problematična i nepotpuna rekonstrukcija onog što je prošlo”. U vječnoj dijalektici, povijest (u smislu historiografije) i sjećanje nisu, dakle, sinonimi (premda se često na taj način razumijevaju), nego protuznačnice.

Krenemo li u dalju razradu seta problema intrinzičnih bilo kakvoj raspravi o (hrvatskoj) prošlosti, uočavamo i sveprisutnost sintagme kultura sjećanja, poglavito u akademskom diskursu, a zatim i u naslovima ili elaboracijama više projekata, radionica i znanstvenih skupova. To načelno nije pogrešno; korištenje ove sintagme implicira prije svega da za ovakve rasprave itekako ima potrebe. Kultura sjećanja koncept je koji se po svemu suprotstavlja politikama pamćenja, odnosno doktrinarno oblikovanoj ‘službenoj’ povijesti, koja je baza za konstrukciju nacionalnih mitova i koja je ispisana u školskim udžbenicima povijesti. Ona se oslanja na individualna sjećanja i općenito se vodi konstrukcijom sjećanja ‘odozdo prema gore’, te je zahvaljujući tome malo-pomalo stekla status ‘sigurne riječi’, kojoj se pridaje svojstvo automatske legitimacije projektnih aktivnosti. Ipak, u vremenu kojem je sjećanje, kako to rječito opisuje Nora, kao “nekad naslijeđe intimnog iskustva” sada “zamijenjeno efemernom opnom aktualnosti”, ni znanstveno-istraživački diskurs ponekad nije pošteđen konotacija koje do neke mjere podrazumijevaju osudu ‘drugoga’.

Sa zazorom od povijesnog revizionizma, u Hrvatskoj se posljednjih desetak godina puno pažnje posvećivalo se anifašističkim spomenicima socijalističkog razdoblja, koji su postali sadržajem likovnih umjetničkih djela i ciklusa, eksperimentalnih i dokumentarnih filmova, aktivističkih projekata, simpozija… To se dogodilo jer je relativno veliki broj tih spomenika zapušten, a u određenom broju potom i devastiran. Govorimo o velikim državnim spomenicima, značajnim prostornim reperimima, koji su zanemareni jer su izgubili potporu vlasti, a time i svoju funkciju – masovno kolektivno komemoriranje integrirano u obrazovni sustav, te u sustav radnih organizacija, kroz komemorativne posjete. Spomenici i spomen obilježja manjeg formata iz socijalističkog perioda podignuti u lokalnim zajednicima također su sustavno oštećivani ili uništavani, osobito u područjima većih sukoba u Domovinskom ratu. Upravo se područje šibensko-kninske županije u ovom pogledu ističe, budući da se stanovnici šibenskog kraja u velikom broju sudjelovali u NOB (prema podacima iznesenim u knjizi Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj, čak radi se o čak 35% sveukupnog stanovništva ovog područja). Brojna stradanja tijekom borbe protiv fašizma su zatim upisana u prostor podizanjem velike količine spomenika i spomen-obilježja, da bi oni ranih devedesetih podlegli valu destrukcije, raspirenom silovitošću ratne agresije.

Domovinski rat stvorio je nove potrebe za sjećanjem i obilježavanjem sjećanja. Za razliku od najpoznatijih modernističkih spomenika koji su ušli u anale regionalne povijesti umjetnosti, novijim spomenicima struka često zamjera  nekvalitetu i konceptualnu nejasnoću. Prema povjesničaru umjetnosti i likovnom kritičaru Ivi Šimatu Banovu, odlikuje ih “amaterizam, progresija retoričkog, amblemi i simboli koji često znače arhaiziranje, vraćanje epistolarnoj gestici i populističkom kiču.”. Tek je nekoliko poslijeratnih ostvarenja koji svojim dimenzijama i oblikovanjem dominiraju i dinamiziraju javni prostor u koji su interpolirani. Među njima su svakako Most hrvatskih branitelja biroa 3LHD u Rijeci, spomenici poginulim braniteljima u Karlovcu i Šibeniku autora Alema Korkuta, osječko spomen obilježje iz 2003. godine (autori Koraljka Brebrić, Mirko Buvinić, Maja Furlan Zimmermann, Siniša Glušica) te rad Tomislava i Đurđice Ostoje u sklopu memorijalnog groblja u Vukovaru.

Most hrvatskih branitelja, Rijeka, 2001. Autori: 3LHD. (foto: www.3lhd.com)

Spomenik palim braniteljima Domovinskog rata, Karlovac, 2009. Autor: Alem Korkut. (foto: http://a-z.hr/alem-korkut/)

Isto tako, za sada ne postoji integracija kulture komemoracije u obrazovni i privredni sistem u smislu u kojem je postojala u socijalizmu, što možemo protumačiti kao pozitivnu tekovinu demokratizacije, decentralizacije. Tek unazad dvije godine u školski je kurikulum za osnovne škole uvedena obavezna posjeta Vukovaru, dok je za srednje škole na snazi preporuka. Bez da u ovome tekstu ulazimo u dublju razradu, tek ćemo izreći tezu, koju smatramo osnovicom ovog projekta. Na samom početku Domovinskog rata odnosno tijekom agresije na RH razvili su se oblici dotad u nas nepostojeće kulture sjećanja – one koja nastaje odozdo, a na područjima mirne integracije nastali su spomenici skromnih formata koji sadrže potencijal rekonsilijacije. U tom pogledu, prominentan primjer je Zid boli u Selskoj ulici u Zagrebu, ali postoji i niz samoinicijativnih obilježja nastalih tako što su se građani samoorganizirali i podizali ih vlastitim sredstvima, a uključuju spomen ploče ili spomenike žrtvama. Takve samoinicijativne spomen-ploče pronalazimo i na Ovčari, postavljene stotinjak metara od službenog spomenika, te na mjestima otvorenih borbi tj. mjestima pogiblje, npr. u Lici. Za razliku od monumentalnih antifašističkih spomenika žrtvama fašizma, obilježja mjesta stradanja u Vukovaru, u pravilu su diskretna i integrirana u svakodnevni život, što je uzrokovano činjenicom da se radi o području mirne reintegracije. Redom su to obilježja i spomenici skromnog formata. Primjerice, u Vukovarskoj bolnici spomen-mjesto je integrirano u svakodnevni rad bolnice; na lokaciji pogibije Ovčara stoji spomenik skromnog formata u otvorenom prostoru, a spomen dom je također skroman; na lokaciji Velepromet tek je mala spomen-ploča, a prostor je i danas u prvotnoj funkciji skladišta.

Projektom Demokratizacija kulture sjećanja želimo izmaknuti se opredjeljivanju i kontaminaciji spomenika političko-ideološkom propagandom. Polazimo od premise da je neotuđivo pravo svakog čovjeka pravo na sjećanje i odavanje počasti događajima ili osobama koje smatraju značajnima ili zaslužnima za dobrobit pojedinca, zajednice, grada, države ili društva općenito, sve dok tome ne šteti drugima. Prateći ovu misao, nastojimo pomaknuti fokus sa političkog polariziranja na iscjeljiteljske potencijale okulturenog sjećanja. Kroz razgovore, radionice, tribine i putujuću izložbu željeli bismo participacijski, sa građanima u lokalnim zajednicama, detektirati moguće strategije rekonsilijacije i liječenja neuralgičnih točki kolektivnog sjećanja.


Zid boli u zagrebačkoj Selskoj ulici, nastajao od 1993. godine, 2005. godine uklonjen i djelomično inkorporiran u spomenik Glas hrvatske žrtve – Zid boli, autora Dušana Džamonje na gradskom groblju Mirogoj. (foto: Večernji list)

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s